Terapija igrom

Savjetovalište za djecu, mlade i roditelje

TERAPIJA IGROM - što roditelji i djeca žele znati

IGRA? ZAŠTO JE TOLIKO VAŽNA? 

Djeca se vole igrati, dani im započinju i završavaju igrom. Toliko im je prirodna da se mi odrasli rijetko zapitamo zašto ona nastaje, kako se razvija i što djeca dobivaju kroz igru. Često se u igri zrcali ono što je važno u dječjim životima. Kada ih pitamo zašto vole igru, što im igra znači – djeca nasmijanih očiju govore o zabavi, druženju s prijateljima, odabiru aktivnosti i/ili boravku na otvorenom. Igra je kreativa u praksi, može biti bučna ili nešto rjeđe – tiha, neuredna ili uredno počešljana, smiješna ili najozbiljnije ozbiljna, naporna ili lagana poput povjetarca.

Igra je primarni način učenja o sebi, drugima i okolini; univerzalna je, svoj djeci poznata, instinktivna te važan dio odrastanja i formiranja osobnosti. Igrajući se, dijete razvija motoričke, govorne, emocionalne, kognitivne i socijalne vještine.Ali ono što je djeci najvažniji razlog jestto što je igranje nevjerojatno zabavno i donosi uživanje!

TERAPIJA IGROM? U ČEMU JE TAJNA? 

Terapijska igra razlikuje se od one svakodnevne, uobičajene dječje igre. Dok je svakodnevna dječja igra spontan, prirodan i važan dio razvojnog procesa, Terapija igrom odnosi se na sustavan, terapeutski pristup u kojem se koriste metode i tehnike utemeljene na dokazima.

Dakle, Terapija igrom za djecu slična je psihološkom savjetovanju za odrasle. Ponekad je i nama odraslima teško izraziti sve što osjećamo samo riječima. Djeci je tako nešto još i puno teže jer ponekad ne znaju prepoznati niti verbalizirati sve što osjećaju unutar sebe.

U terapiji igrom djeca koriste igračke kao riječi te igru kao jezik kojim komuniciraju. U terapijskoj igraonici djeca koriste posebno izabrane igračke (npr. lutke, plišance, pijesak, kostime i maske i dr…) kako bi sebi i drugima otkrili svoje potrebe, želje, misli i osjećaje koji im mogu biti preteški ili nemogući za izražavanje riječima i razgovorom. Kada djeca mogu uspješno izraziti svoje osjećaje, misli i potrebe, osjećaju da ih drugi bolje razumiju i spremniji su na suradnju.

Terapija igrom pokazuje nam da osim razgovora i verbalne komunikacije, postoje i drugačiji, kreativniji načini na koje možemo komunicirati i povezati se jedni s drugima. Terapeut je zapravo prevoditelj dječjeg jezika (igre) na jezik koji odrasli najčešće koriste (riječi).

Educirani terapeut igrom djetetu daje podršku kako bi razvilo pozitivniju sliku o sebi, podiglo samopouzdanje i postalo svjesnije sebe i svojih potreba, ali i potreba drugih. Terapija igrom je holistička, integrativna terapija – koncentrirana je jednako na tijelo, osjete, emocije, intelekt. Organizam cijelo vrijeme traži ravnotežu, a neravnoteža je to što djecu dovodi na terapiju i što im terapeuti pomažu povratiti.

OK, TREBA LI MOJE DIJETE TERAPIJU IGROM?

Mnoga djeca mogu imati velike koristi od terapije igrom. Najčešće se koristi za prevenciju ili tretman različitih socioemocionalnih poteškoća kod djece (anksioznost, agresivnost, problemi u ponašanju, ADHD-a, problemi u privrženosti, socijalne teškoće-teško nalazi prijatelje, vršnjaci ga ne shvaćaju, ne prihvaća autoritete) ili kod djece koja imaju stresne životne okolnosti (trauma, bolest, brakorazvod roditelja, nasilje u obitelji/školi, gubitak bliske osobe ili ljubimca, žalovanje, ovisnosti u obitelji…).Primarno je namijenjena za djecu između treće i dvanaeste godine, ali moguće ju je prilagoditi i za djecu starije dobi, adolescente i odrasle.

Ako ste zabrinuti za svoje dijete, primjećujete da mu/joj je teško ili doživljava male/velike promjene u životu s kojima se teško nosi, ako ima emocionalnih ili ponašajnih poteškoća, vjerujte svojoj intuiciji i dođite na razgovor. Ponekad djetetu i ne treba terapija, ponekad je dovoljno da roditelj kroz savjetodavni razgovor sa stručnom osobom osvijesti uzroke, motive, i/ili obrasce vlastita ponašanja koja ne pomažu djetetu i čine cijelu obiteljsku dinamiku napetom. Često je promjena neadekvatnih obrazaca doživljavanja i ponašanja kod roditelja dovoljna da se promjena dogodi i kod djeteta te cijele obitelji.

KAKO MOGU PRIPREMITI DIJETE ZA TERAPIJU IGROM?

Djeca se vole igrati i ovakav način terapijskog rada djetetu neće biti čudan, ugrožavajući ili neugodan. Djetetu možete reći da će se svaki tjedan s terapeutkinjom u posebnoj igraonici igrati različitim igračkama. Ako dijete zanima zbog čega mora ići na terapiju igrom, možete mu/joj reći: „Ponekad, kad ti se u školi ili kod kuće događaju neke teške situacije, kad si stalno ljut/a ili tužan/na, pomaže da imaš neko posebno mjesto samo za sebe, da se možeš igrati i opustiti.“

Kako se u terapiji igrom često igramo bojama, pijeskom, glinom i sličnim messy stvarčicama, preporučujemo da dijete bude u udobnoj i ne baš sasvim novoj odjeći kako bi se osjećalo ugodno i nesputano mislima smije li se zaprljati, što će mama/tata reći i slično…. Prije ulaska u igraonicu potrebno je djetetu ponuditi odlazak na wc kako se kasnije tijek igre ne bi prekidao. Također, djetetu je, posebno na početku procesa, jako važno da zna da će ga tata ili mama dočekati poslije igranja kako bi se osjećalo sigurnije i slobodnije.

KAKO TO IZGLEDA U PRAKSI? KAKO SEBE MOGU PRIPREMITI? 

Prvi, inicijalni susret odvija se između terapeutkinje i roditelja (najbolje oba roditelja), bez prisustva djeteta. Na tom susretu upoznajemo se i razgovaramo o tome što se događa u obiteljskom i djetetovom životu, kako se problematika izražava, koje simptome obitelj i dijete pokazuje, kako se to odražava na funkcioniranje u svakodnevnom životu, što roditelji očekuju od djeteta, što očekuju od terapije i slične teme.

Na inicijalnom razgovoru roditelji će dobiti sve potrebne informacije o tome što je potrebno donijeti od medicinske dokumentacije te vrstu liječničke potvrde. 

Nadalje, ukoliko postoji, potrebno je donijeti i svu drugu medicinsku ili drugu dokumentaciju koja se tiče djeteta (npr. procjene ili nalazi psihologa, logopeda, stručnih timova, CZSS-a i sl.). Također, na prvom susretu roditelji/skrbnici potpisuju suglasnost za sudjelovanje djeteta u terapiji, odnosno terapijski ugovor. 

Na drugi susret dolazi cijela obitelj, upoznajemo se svi zajedno i terapeutkinja igraonicu prepušta članovima obitelji. Terapeutkinja na tom susretu neko vrijeme promatra zajedničku obiteljsku igru (cca 30 min.), a zatim svi zajedno komentiramo što se događalo, kako se tko osjećao i slično.

Treći susret rezerviran je za početak zajedničke terapeutske igre djeteta i terapeutkinje. Pri tom i svakom daljnjem susretu, 40 minuta rezervirano je za igru s djetetom, a 20 minuta za savjetodavni razgovor s roditeljima ili roditeljem.

Roditeljska uključenost u proces je od iznimne važnosti. Imajte na umu da nikada dijete nije „problem“ samo po sebi, bez obzira kakve simptome pokazuje na van. Dijete samo na različite načine iskazuje muku koju proživljava, a kako bi se situacija poboljšala cijela obitelj i okolina treba biti spremna na niz manjih ili većih promjena u svom svakodnevnom funkcioniranju. Terapeutkinja će po potrebi roditeljima davati preporuke i prijedloge aktivnosti koji će podržati proces terapije igrom, a kako bi oni mogli doprinijeti djetetovom napretku. Ponekad će biti potrebno da terapeutkinja kontaktira i s drugim važnim ljudima u djetetovu životu (bake, dede, vrtić, škola, pedijatri i doktori, Centar za socijalnu skrb i sl.).

POSLIJE SVAKOG SUSRETA…. 

Preporučuje se da poslije terapijskog susreta zadržite znatiželju i ne ispitujete dijete kako se igralo, što je radilo ili pričalo na terapiji. Ako vam dijete samo ispriča nešto od toga, pažljivo ga slušajte, pustite da vodi razgovor i kaže vam točno koliko i što želi. Ako vam dijete pokaže crtež ili nešto drugo što je izradilo za vrijeme terapijskog susreta, pokušajte se suzdržati i ne hvaliti krajnji rezultat (npr. „Wow, slika ti je fantastična!“). Umjesto toga, možete opisati što vidite (npr. „Aha, nacrtao si tri čovjeka…“ ili „Wow, koristila si puno šarenih boja!“) ili fokus prebaciti na zabavu i trud koji je dijete uložilo u izradu umjetničkog djela (npr. „Wow, stvarno si se potrudila oko izrade ovog psića od gline!“ ili „Stvarno ti je trebalo puno strpljenja oko bojanja ovih oblaka…“).

Jako je važno i da djetetu ne dajete upute kako se treba ili ne treba igrati (npr. „Kaj, igrao si se lutkicama?! Pa to je za curice!“ ili „Joj, bila si užasno glasna u igraonici, daj malo tiše drugi put.“).

POVJERLJIVOST 

Sukladno Etičkom kodeksu Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske koji je izrađen prema  Etičkom kodeksu Europskog udruženja za psihoterapiju i Etičkom kodeksu Hrvatske liječničke komore, povjerljivost u savjetodavnom i psihoterapijskom kontekstu izuzetno je važna. Sve što se događa u sobi za igru između terapeuta i klijenta (djeteta), povjerljiva je informacija te je terapeut u obvezi čuvati informacije o sadržaju susreta. Ipak, postoje i izvanredne okolnosti kada bi zadržavanje informacije moglo rezultirati opasnošću po dijete ili po druge ljude te je terapeutkinja tada u obvezi podijeliti informaciju. Radeći s maloljetnicima ili drugim osobama koje nisu u stanju dati dobrovoljan, svjestan pristanak, psihoterapeuti posebno brinu o tome da se interesi djeteta u potpunosti zaštite te da se druge uključene osobe konzultiraju na prikladan način. Svoj rad s djecom i maloljetnicima, psihoterapeutkinja će obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (New York 1989) i uz pismeni pristanak roditelja ili skrbnika.

Terapeutkinja se kontinuirano stručno usavršava te sudjeluje na redovitim supervizijama. Na supervizijama se iznose informacije dobivene tijekom terapijskog/savjetodavnog procesa sa ciljem stručnog nadzora i boljeg razumijevanje terapijskih procesa s različitim klijentima. O svemu navedenome unaprijed se razgovara te skrbnici/roditelji daju pismenu suglasnost. Sva povjerljiva dokumentacija čuva se u zaključanom ormaru.

A TKO ĆE SE TO TERAPIJSKI IGRATI S MOJIM DJETETOM? 

Terapeut igrom je licencirani stručnjak za mentalno zdravlje s bazičnom pomagačkom strukom, kasnijom opsežnom edukacijom/specijalizacijom iz jednog ili više psihoterapijskih pravaca te redovitom supervizijom.

Kako je vrlo važno da upoznate i steknete povjerenje u osobu koja će biti podrška vama i djetetu u svladavanju brojnih dilema i poteškoća na koja možete nići tijekom svog zajedničkog života i odrastanja, na našoj web stranici predstavit ćemo prof. Maju Uštulicu, praktikanticu Gestalt terapije i Terapije igrom. Naravno, to ne može zamijeniti upoznavanje uživo te Vas pozivamo da nam se javite i kroz razgovor s terapeutkinjom saznate sve što vas zanima.

 

Maja Uštulica završila je studij pedagogije i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon fakulteta upisuje četverogodišnju specijalističku poslijediplomsku edukaciju za psihoterapeuta iz Gestalt psihoterapije u sklopu Institut fur Integrative Gestalttherapie Wurzburg iz Njemačke (voditelji: Jasenka Pregrad i Klaus Engel).

Završila je i jednogodišnju grupnu edukaciju za voditeljicu supervizijskih susreta u psihosocijalnom radu (voditeljica edukacije: dr.sc. Irena Bezić) te je od 2009. godine licencirana supervizorica u psihosocijalnom radu.

Dvogodišnju edukaciju „Primjena terapije igrom u savjetodavnom i psihoterapijskom kontekstu“ odobrenu od strane Američke organizacije za terapiju igrom i u skladu sa standardima Europskeasocijacije za psihoterapiju pohađala je u Centru Proventus.

I dalje se nalazi u kontinuiranoj edukaciji i superviziji za psihoterapeuta (razni modaliteti terapije igrom; gestalt psihoterapija, psihoterapija s azilantima i sl.).

Maja ima dugogodišnje iskustvo u radu s emocionalnim i ponašajnim poteškoćama djece, obiteljskom savjetovanju te radu u odgojno – obrazovnim ustanovama. Radila je kao pedagoginja u Rudarskoj i kemijskoj školi (Varaždin) te u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva na poslovima pripreme i praćenja odobrenih financijskih podrški (nacionalno i EU financiranje). Nakon prestanka s radom u Nacionalnoj zakladi, započinje vlastiti posao vezan uz područje koje je dodatno specijalizirala: psihoterapijski i savjetodavni rad s djecom, mladima i odraslim osobama.

Trenutno individualni i grupni savjetodavni i terapijski rad s djecom, adolescentima, roditeljima i odraslim osobama provodi u: Centru za djecu, mlade i obitelj MODUS, udruzi Igra te u Praktikum – centar za djecu i mlade, dok u privatnom dječjem vrtiću „Mirjam Weiller“ radi kao vanjska stručna suradnica – pedagoginja.

Privatno, Maja je sretno udana te ponosna majka 2 dječaka (5 i 8 godina) i pomajka dječaku od 13 godina:)

Hobiji su joj ronjenje u knjigama, amatersko fotografiranje, plivanje i skakanje u more, obilasci muzeja i galerija, otkrivanje nepoznatih gradova i mjesta ili otkrivanje nepoznatoga u poznatim gradovima i poznatim mjestima, joga s vremena na vrijeme, šetnje non-stop, prikupljanje iskustava različitih tema i intenziteta, ludiranja na dječjim igralištima, uživanje u igranju i dubokoumnim razgovorima s djecom o životu i svijetu te putovanja i izleti s obitelji…

 

 

x

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića sukladno našoj politici privatnosti.